Svjedočanstva roditelja
Roditelji Waldorfske škole govore o svojim iskustvima te otkrivaju što je to što ovu školu čini posebnom i kako je utjecala na razvoj njihove djece.
|
Marina Protrka Štimec majka u Školi 2010 .-... Kad smo prije pet godina trebali odlučiti u koju će školu naš sin krenuti - uopće nismo imali dvojbe. Zahvaljujući godinama koje je proveo u vrtiću Mala vila imali smo prilike uživo vidjeli što znači osviješten i predan rad s djecom, čuti i pročitati o waldorfskoj pedagogiji i oduševiti se novim pogledom koji nam je otvarala (i još uvijek to čini) na roditeljstvo, odrastanje, slobodnu igru, priču, harmoniju i povjerenje. Bio je to dakle, veliki, ali siguran korak koji smo napravili otvorena srca. U međuvremenu pratimo kako Vito zajedno sa svojim prijateljima u razredu napreduje, uči i razvija se i kako se zbiva upravo ono čemu smo se nadali: njegova želja za učenjem i otkrivanjem novih svjetova raste, umnaža se - uvijek na onoj vatri unutarnjeg oduševljenja koja ga je vodila kroz najranije djetinjstvo i koju smo vidjeli u žaru igre i predanom slušanju bajki i priča. Prošle godine smo suprug i ja prihvatili ljubazan poziv učiteljice Ljubice i proveli nekoliko dana u njihovu razredu. Pratili smo ih kroz dnevni ritam, od jutarnjeg pozdravljanja i rukovanja s učiteljicom preko dvosatne glavne nastave koja je organizirana tako da prvi dinamični, ritmički dijelovi kroz igru omoguće tjelesno usvajanje znanja koja se stječu u toj konkretnoj epohi (tada je to bila matematika) do kasnijih predmeta, stranih jezika, glazbenog, omiljenog ručnog rada, euritmije ili religijske kulture. Gledali smo ih u njihovom danu koji je u pokretu, u pozornosti i izmjenjivanju sadržaja: uvijek od glavne do predmetne nastave, od pokreta do ponavljanja riječi, rečenica, pjesama, brojeva, koncentriranog pisanja, muziciranja i slikanja. Vidjeli smo kako boravak u učionici nije samo vrijeme u kojem se uče sadržaji, već je to dragocjeno vrijeme u kojem nastaju prijateljstva, grade se svjetovi, osjeća se i djeluje kao jedan i kao svi. Vidjeli smo kako je poziv učitelja istodobno rudarski težak i uzvišeno svet: u organiziranju i izvedbi točno određenih nastavnih sadržaja, ali i u orkestraciji svih onih dječjih težnji koje su određene različitim temperamentima, motivacijama, tjelesnim i duševnim snagama koje treba dovesti u harmoničan red kako bi "sat uspio". To je složeno, ali sasvim jasno - na dnevnoj bazi - provjerljivo umijeće da se radost učenja sačuva i kod one djece koja su neprimjetna i "u svom filmu" i kod onih koji su živahni: smiju se, došaptavaju i vrpolje. Kroz tih nekoliko dana sjedenja u zadnjoj klupi osjetili smo koliko se važnih stvari svakodnevno zbiva u razredu i koliko je osnovna škola, čak i kad je usmjerena stjecanju materijalnog znanja kao što su to državne škole, neizostavno uronjena u život i odrastanje. Vjerujte, nešto se sasvim osobito dogodi kad svoje dijete gledate otraga, kako sjedi, piše, ustaje, odgovara. To je perspektiva koju inače nemate čak i ako se svaki dan potrudite naći vremena i usporiti, pogledati ga u oči i vidjeti kako je zaista. Postalo mi je jasno zašto djeca na uobičajeno pitanje: Kako je bilo u školi? odgovaraju Dobro, ili na Što ste radili? kažu: Ništa. Nemoguće je sažeti cijeli jedan dan u nekoliko rečenica: Disao sam, stajao u redu, preskakao uže, bojao se da ću pogriješiti pred vama pa sam ziheraški odabrao broj pet u ponavljanju tablice množenja, lovio Roka, lutao mislima, gubio bojice i zaboravio pojesti užinu. Mi smo vidjeli kako se naslanjaju jedni na druge, kako su pažljivi dok svoje prijatelje vuku za noge u igri korova, kako se trude pogoditi slova nepoznate najduže životinje na engleskom i kako su spontano jedan za drugim plješću od radosti kad jedan od njih koji do sada nikad nije mogao preskakati uže odjednom, nakon što mu je Rea dan prije u igri pomagala, konačno može. Vidjeli smo kako su skladni, kako pomažu jedni drugima, kako u razredu vlada red, a ipak određena sloboda. Jednako ih je divno bilo gledati u igri, dok se razlete učionicom, kao i, sat kasnije, uronjene u bilježnice, u nepomućenoj tišini i koncentraciji u rješavanju matematičkih zadataka. To su dvije strane iste medalje koju waldorfska pedagogija osviješteno koristi desetljećima: ritam i balans između udaha i izdaha, pokreta i pozornosti. Osim toga, slobodni su od nagrade i kazne ocjenjivanjem, pa su motivirani učiti za sebe i zato se nitko ne okreće, nitko ne gleda u bilježnicu onog drugog pored sebe i ne prepisuje. Taj boravak roditelja u razredu (hospitacije) koji se u našoj školi redovito prakticira je koristan: nama roditeljima - jer postajemo svjesni da je škola ne samo mjesto učenja već i odrastanja naše djece, učiteljicama i učiteljima - jer u hrabrom izlaganju roditeljskim pogledima podržavaju učvršćenje naših važnih veza, mreže koju zajednički pletemo i koja treba moći nositi korake naše djece na putu u njihov samostalan život. Još su važnije našoj djeci: naš boravak u školi osnažio je ne samo našeg sina i naš međusobni odnos, već su ga doživjela i druga djeca u razredu. Svjesni naše prisutnosti, trudili su se, bili važni u onome što rade, prilazili našem stolu, pokazivali svoje radove, znalački širili pletivo kojim sam kroz to jutro zaposlila ruke. Iznad svega, osjećala sam kako im je važno osjetiti potvrdu u onome što, kako i gdje uče, da svoju sigurnost grade na našoj unutarnjoj dosljednosti u životnim izborima među kojima je škola u ovom trenutku za njih najvažniji. Zato ostajemo waldorfski roditelji: 1. jer smatramo da je obrazovni i odgojni okvir koji waldorfska pedagogija pruža provjeren, cjelovit i obuhvatan - i sve adekvatniji odgovor vremenu u kojem živimo; 2. jer imamo povjerenja u učitelje Waldorfske škole u Zagrebu koji - ne "odrađuju" svoje satove, već čuvaju inspiraciju (svoju "unutarnju vatru") u svom pozivu; - angažirani su tamo gdje drugi nisu: s radošću sudjeluju u radnim akcijama, vode djecu u zajedničke poduhvate povezane s kurikulumom, aktivno sudjeluju u radionicama i predavanjima koja se organiziraju kroz godinu; - ne kažnjavaju, već uče djecu o uzrocima i posljedicama; - ne ostavljaju svoj "posao" iza zatvorenih vrata učionice, već nose sliku svakog djeteta pred očima; - stalno upotpunjuju svoje "umijeće orkestracije", prilagođavajući ga pojedinom razredu i djetetu; - znaju koji su obrazovni, a koji životni ishodi i kako ih međusobno uskladiti; - znaju kako slike koje dijete vidi u razredu određuje njegov doživljaj: ne samo učitelja i razreda, već i sadržaja i učenja koje ostaju njegovom životnom popudbinom; 3. jer se osjećamo dijelom cjeline - roditelja koji brinu o školi, djeci i učiteljima (to je naša škola, naša djeca i naši učitelji!) i sudjeluju u aktivnostima koje potpomažu njihov zajednički rast; 4. jer smatramo da svjesno roditeljstvo zapravo nije izbor nego nužda. Andrea Sarač Pleše
majka u Školi 2009.-.... Zamoljena sam da kao iskusna "waldorfska mama" napišem nešto o tome kako su se moja starija djeca snašla u srednjoj školi. I mene je to moram priznati mučilo već u samom početku osnovne škole prije davnih 12 godina, a sada mogu reći -bespotrebno. Naša djeca se gotovo neprimjetno pretvaraju u odrasle ljude i nije mi žao što smo im priuštili da duže uživaju u djetinjstvu i to na ispunjeniji način od druge današnje djece. Uživali su u maloj školi s velikim dvorištem, svirali su frulice, orali i sadili, kuhali i gradili, pleli i šivali, glumili i pjevali, slikali i oblikovali, a uz sve to stekli dobre i nenasilne prijatelje i družili se i smijali s učiteljicama i pokojim učiteljem, kuharima i čistačicom, tajnicama i poštarom. I sve to bez osjećaja straha od bilo koga i bilo čega. Bilo je tu i "ozbiljnog" učenja važnih stvari, ali što je zapravo u životu važno? Izrasli su u zdrave, samosvjesne i tolerantne mlade ljude koji su se sa svojih 14 - 15 godina snašli u drugačijem sustavu na koji smo ih pokušali pripremiti. Svakome je težak prijelaz u srednju školu. Sjetimo se sebe samih... Možda će u prvom razredu morati više učiti, nadoknađivati gradivo iz kemije i fizike, ali ionako se gradivo uči od početka, a oni su sada emocionalno spremni za veće izazove. Svakako, kod djece treba stvarati radne navike, jer onaj tko ima loše rezultate u srednjoj školi, nije baš briljirao sa znanjem ni u osnovnoj waldorfskoj. Možda se neki ambiciozni roditelji neće složiti sa mnom, ali suprug i ja smo zadovoljni s vrlo vrlo dobrim uspjehom u 8. gimnaziji (uz istovremeno odličan uspjeh u srednjoj glazbenoj školi). Mislim da u tim mladim godinama ima puno većih opasnosti od "strašnog srednjoškolskog gradiva" ali djeca iz waldorfske škole su ih u stanju spretnije izbjeći. Snježana Frajt
mama u Školi 2013.-... Čitati poglede kroz dvogled roditelja vrlo je jednostavno, inspirirajuće i ohrabrujuće. No, pretočiti svoje osjećaje i doživljaje prvog polugodišta nije nimalo lako. Iščekivanje početka školske godine i prvi susret svima nama bio je pun nade, ali i strahova; što, kako? Već prvi susreti roditelja i nastavnika, učenika starih i novih za vrijeme priprema za novu školsku godinu, pokazali su nam da su svi strahovi nepotrebni i bezrazložni, a nade potpuno opravdane. Zajedništvo i sloga koja se mogla osjetiti i vidjeti nastavila se i prvim školskim danom za male učenike (a i njihove roditelje). Duh zajedništva svih učenika je nešto što je moje srce učinilo toga dana duplo većim pa je bilo teško zatomiti i suze radosnice što je, eto, baš naše dijete dio jedne takve cjeline. Međusobna podrška svih učenika bez obzira na uzrast, uvažavanje, brižnost većih prema manjima, sve to je ono što je svakoga dana ukazivalo na ispravnost odluke da Roka upišemo u Waldorfsku školu. Moje osobno oduševljenje raslo je iz dana u dan; prvim roditeljskim sastankom koji je bio potpuno drugačiji od svih roditeljskih sastanaka kojima sam do tada prisustvovala, svakim predavanjem i predstavom održanom uz veliko zalaganje svih djelatnika škole, svakim sajmom, svetkovinama... No najvažnije od svega je zadovoljstvo i radost djeteta koje rado odlazi na nastavu, a nakon nje ne želi ići kući (treba li tome što dodati?). Sloboda i radost u doticaju s prirodom ne može se zamijeniti s ničim u današnjem svijetu tehnokracije. Zajedno se veselimo svakom novom danu u školi, svakom domaćem zadatku, prepričavanju priča i dogodovština s nastave i boravka i svim budućim danima koje ćemo zajedno provesti u tako poticajnom okruženju. Naša zahvalnost što postoji takva škola, što postoje ljudi koji teže odgoju u slobodi i kojima je usmjeriti te Male ljude prema životu Velikih ljudi koji znaju što znači biti čovjek pedagoški cilj, veća je no što se može zamisliti. Stoga hvala svakoj stanici ovog odgojnog organizma, od kuhara Ante, preko svih nastavnika, do tete koja se brine da su prostorije čiste i svakom baš svakom polazniku ove škole i bivšem i budućem što svojom energijom uveličavaju ljubav kojom Waldorfska škola odiše. |
Ivančica Puškarić majka u Školi 2001.- 2006. Kao majci, waldorfska pedagogija je ispunila sva moja očekivanja, savršeno se uklopila u moj svjetonazor i bila mi je veliki oslonac oslonac u odgoju. Pri tome mislim na cijelo razdoblje od kad su moja djeca bila stara 1,5 godinu i bila uključena u divnu igraonicu za djecu i roditelje kod gđe. Sunčice Vulelija koja nam je otvorila prozor u waldorfsku pedagogiju, preko vrtića Trnoružica i krasnim odgajateljicama koje su tamo imali, pa sve do 11 godina, tj. završenog 5. razreda u Waldorfskoj školi u Zagrebu, kad smo zbog preseljenja u drugi grad bili prisiljeni donijeti odluku o upisu u novu školu. U novoj sredini moja kćer i sin odlično su se socijalizirali i od samog početka su bili odlični učenici. Iz Waldorfske škole su donijeli veliki kapital - razvili su radoznalost za učenje i otkrivanje novog, samopouzdanje, komunikacijske vještine, toleranciju, vjeru u druge ljude, osjećaj za lijepo i puno toga drugog. Sigurna sam da je sve to doprinijelo da razviju svoj potencijal, a vjerujem da će i dalje doprinositi oblikovanju njihove osobnosti i stavova u životu. Zbog svega toga hvala Rudolfu Steineru i svim učiteljima Waldorfske škole u Zagrebu s kojima su se moja djeca susrela. Dubravka Guštin Prodan
majka u Školi 1997.-2008. Svi roditelji djece koja kreću u školu (osnovnu, srednju, faks...) znaju da je pred njima važna odluka koja će utjecati na život cijele obitelji, a upis u školu je glavna tema razgovora... Zapravo, sve se nekako poklopilo... Bog? Svemir? Sudbina? Kako god, ispalo je super... Prvo je, nakon vrtićkog posjeta školi, Dora šokirana došla doma s izjavom „...ja neću ići u školu, tamo viču na djecu...“, onda mi se kolegica koja je imala djecu školske dobi (i to niži razredi!) izjadala koliko vremena gubi s djecom oko njihovog školskog programa, pa mi je znanica koja radi u školi rekla da se više osjeća „k'o mučiteljica nego k'o učiteljica“ i na kraju sam srela rođaka (tada studenta medicine, danas uspješnog liječnika), koji me pitao znam li da u Zagrebu postoji waldorfska škola, jesam li razmišljala o tome da Doru upišem u takvu školu i znam li uopće što je to... Te davne 1997. godine, nisam znala gotovo ništa. Dao mi je nekoliko osnovnih informacija i predložio da bez obaveza odem pogledati gdje je to i kako je tamo, on će mi dogovoriti susret s jednim od učitelja koji će me provesti školom i odgovoriti na pitanja... Bila je to ljubav na prvi pogled. Prekrasan sunčani dan, u zraku miriše proljeće, mala zgrada u šumarku, a iza nje se nazire velika livada. Ograđeno. Sve vrvi od dječjeg smijeha i trke. Prilazim školi, a do mene dotrči jedna djevojčica (prvašica tada )„...hoćeš li i ti svoju curicu upisati u školu?...“ pita me. „Ne znam, možda... a ti ideš u ovu školu?“ Potvrdno, žustro kima glavom. „ I kako ti je u školi?“ „Lijepo i prelijepo!“. „A, poznaješ li učitelja Bobu?“. Pokazuje rukom prema grupi koja „ganja“ loptu . Djeca i odrasli, zajedno. Iz grupe se izdvaja mlađi muškarac i prilazi mi. Učitelj Bobo. Vodi me u obilazak škole, priča o waldorfskoj pedagogiji, školskom programu... Opija me atmosfera i dječja neposrednost „...učitelju Bobo, daš mi 5 kuna za sok, žedan sam, bez brige, ne idem sam u dućan...“, Bobo vadi novac iz džepa... Totalno sam očarana svime, ništa drugo više ne dolazi u obzir... Bobo me upoznaje s učiteljem Milivojem koji je tada bio i ravnatelj, pričamo i o problemima s ministarstvom obrazovanja, o tome da će vjerojatno ukinuti potporu, da će se povisiti školarina..., ali mene više ništa ne može odgovoriti. To je ono što želim za svoju djecu! Naravno da odluku nisam donijela sama. Doma sam ispričala svoje dojmove, svi zajedno smo opet otišli u školu, i bez obzira na to što nas je učitelj Milivoj pokušavao na sve načine odgovoriti od upisa, stavljajući u prvi plan probleme s kojima se škola suočavala u tom trenutku, nismo se dali. Dora je krenula u Waldorfsku školu. Jesmo li požalili? Ni u jednom trenutku! Najljepše godine mog života vezane su uz ovu školu. Upoznala sam puno divnih ljudi. Živjeli smo kao jedna velika obitelj. Svetkovine, izleti, dječji rođendani, neobavezna druženja... Svi. Djeca, roditelji, učitelji. Duh zajedništva. A kad je Dominik stasao za školu, nismo dvoumili ni časka, on je i prije polaska ionako živio zajedno sa školom sudjelujući u svim aktivnostima. I usprkos tome što su nas, u vrijeme dok su djeca polazila osnovnu školu, oni koji nisu imali pojma o čemu pričaju, uvjeravali da u „...toj školi djeca ništa ne uče...“ i da smo „...pogriješili ...“ i da ćemo „...vidjeti kad krenu u srednju...“, jedini problem koji su imali prelaskom u srednju školu bio je u njihovom navikavanju na drugačiju atmosferu u razredu i odnos profesora prema njima. Dora je završila Školu primijenjenih umjetnosti, godinama se bavila glumom, a danas je studentica prava. Dominik je završio gimnaziju po dvojezičnom programu, odlično govori engleski i student je novinarstva. A prije svega, oni su sretni i zadovoljni ljudi, koji znaju razmišljati svojom glavom i vjeruju u svoje sposobnosti. Trebam li naglasiti gdje su to naučili? Maja Domitrek
majka u Školi 1997.-2005. Waldorfska škola nije bila samo mojoj djeci škola već cijeloj mojoj obitelji i nije bila samo škola nego duhovnim bogatstvom ispunjen sadržaj naših životnih puteva. Ivanka Katarinčić majka u Školi 2010.-... Upisati Timona u WŠ za mene je bila najjednostavnija odluka do sada. Petnaestak godina prije nego se Timon rodio, znala sam, budem li imala djece - ići će u WŠ. Sama sam odrasla na selu, pohađala najprije seosku, pa gradsku školu i tako redom. Oduvijek sam bila onaj tip učenice (danas najpopularniji) koji prolazi s 5.0, i to bez posebne brige roditelja i šire zajednice. Nikad me nisu novčano nagrađivali za te petice, iako danas među nekim mojim dragim ljudima svaka petica vrijedi između 20 i 50 kn. Ono što smo učili na nastavi bez napora sam pismeno i usmeno jako dobro znala reproducirati. Međutim, nitko nije primjetio da ja baš ne razumijem to što tako odlično znam. Riječi koje sam slušala stvarale su neke drugačije slike u mojoj glavi, rijetko sam shvaćala što je pjesnik htio reći u nekoj pjesmi, a tako sam ju lijepo recitirala, čak i na priredbi. Etiketa predsjednika razreda koja me dugo pratila otežavala je moje odnose s prijateljima.... A onda nakon niza godina, nekim navodno“slučajem“ eto mene na Pedagoškom fakultetu, učim ja kako podučavati djecu na način kako su mene podučavali. Sad sam odraslija, pa više razumijem i one materijalne, funkcionalne i odgojne zadatke koji su toliko važni u realizaciji plana i programa, ali nešto nedostaje, nikako da uhvatim smisao svega toga. Onda se, kao u nekoj priči, jednoga dana pojavi novi profesor iz metodike likovne kulture, profesor Darko Bubanko koji nam otkrije neke nove ideje u nastavi likovnog i nenametljivo priča o ideji WŠ koja polako raste u Zagrebu. Kad je donio knjigu Odgoj ka slobodi, to je bilo to. Bilo je smisla ostati na tom fakultetu, što prije ga završiti i dalje krenuti na "waldorf-putovanje". Puno godina kasnije shvatila sam koliko su za mene važni i iskustvo i fakulteta i iskustva koja još uvijek stiječem na waldorf-putovanju. Kad je došlo vrijeme da Timon krene prema svijetu, nije bilo dilema. Nakon waldorfskog vrtića „Neven“ upisali smo ga u WŠ. Naša je odluka u mojoj okolini izazvala niz meni ponovno nerazumljivih pitanja, kao npr.: Misliš da se Timon neće snaći u redovnoj školi? Što mu je? Pa to je daleko! Neće imati prijatelje u kvartu...; Kako će u srednju? Tamo ti učitelji imaju samo neke tečajeve i sl... Tako, prije tri tjedna Timon i ja u gradu sretnemo moju prijateljicu i njezina sina, pa odemo na vruću čokoladu. Pitam dječaka, 6. razred.: "Kako si?" Dječak: "Ma grozno, ta škola, imam za učiti povijest, lektiru, moram klavir... Kak' je tebi Timon u školi?" Timon: "Odlično." (Odmah mi je buket cvijeća izrasao u rukama, nisam se nadala takvom odgovoru). A moja prijateljica se na to obrati svom sinu: "Znaš on ti ide u školu u kojoj se ne uči tako puno." Odlučna u želji da Timonu ne ostane ova rečenica, okrenem to nekako, kažem: "Da zamisli, nemaju ni knjige, ni tehničke olovke. Nose bilježnice bez crta, ma nemaju ni torbu, tamo ti djeca idu u školu noseći u jednoj ruci loptu, u drugoj Čovječe ne ljuti se i sve to ti je na smetlištu, Jakuševcu." Tako je to izazvalo smješak dosta različit kod majke i sina. Ipak sam joj kasnije poslala mail. Željela sam pisati kako sam Timona upisala tamo jer sam se odlučila za pedagogiju koja ide ukorak s razvojem djeteta, gdje je kurikulum takav da se pravi sadržaji nude u pravo vrijeme, pedagogija koja se temelji na poznavanju zakonitosti razvoja čovjeka, da potpomaže i tjelesno i duševno zdravlje, socijalni impuls.... Kad tako krenem ljudi pomisle da se pravim važna. Iako je za mene to uistinu jako važno, otuda i odluka za waldorfsku pedagogiju, jer se u tome razlikuje od ostalih pedagogija i metoda podučavanja. Poštujem odluku svakog roditelja za koju god se školu odluči, imam divnih prijateljica koje rade u redovnim školama i odmah bi im dala svoje dijete na poduku, ali ja ne želim da Timon dolazi kući i govori : dobio sam 5, 4, 3, 2, 1. Sviđa mi se što on s jednakim oduševljenjem i čuđenjem priča o tome kako je jedan najveći broj, kako je forma koju su danas radili toliko dobra da ću se i sama zainteresirati za nju i probati nacrtati, priča o "Broom-broom Cityju" koji su izgradili u dvorištu škole, vodi nas u razred da vidimo ploču... Dok ja šivam on uzima vez i radi križiće, pri tome nam pušta muziku, pričamo, a on kaže: "Baš se dobro zabavljamo!" To je za mene odrastanje! Ovog smo ljeta na odmoru sreli dečka koji je završio našu školu i sad je srednjoškolac. Timon i on su se prepoznali, pa nas je najprije pitao kako su učitelji i kako je u školi, zatim je tražio naš broj mobitela tako da možemo zajedno na kupanje. Srednjoškolac predlaže da se kupa s nama odraslima i mojim sinom koji je u 4. razredu!? Ovakva vrsta otvorenosti i povezanosti je nešto što se među razredima svjesno njeguje u našoj školi. U nekim redovnim školama niži su razredi odvojeni od viših jer navodno ne utječu dobro jedni na druge. Sretna sam da Timon nema priliku radovati se „tuđoj nesreći“: svi su dobili lošu ocjenu, a on nije, sve je pitala njega nije, hvala nebesima učiteljica je danas bolesna.... Moje dijete nije ni a-kavac, ni b-kavac, čak i ravnateljica poznaje djecu i obraća im se imenom. Ne mislim da smo zbog svega toga posebna ili drugačija obitelj, niti da su posebni roditelji koji dolaze u našu školu. Isti su kao i mnogi drugi roditelji i djeca drugih škola. Ali ovakav pristup kroz ovu pedagogiju i ove učitelje koji je provode i koji, bez obzira na nevolje i nedaće, još uvijek vjeruju i žive ono što rade, omogućuje našem sinu da raste i raduje se, da uči, a da i ne zna da uči i da u svemu i dalje želi još više znati i, na kraju, razumjeti ono što zna. Možda ga to učini drugačijim... A ja napokon vidim smisao. |