Svi roditelji djece koja kreću u školu (osnovnu, srednju, faks...) znaju da je pred njima važna odluka koja će utjecati na život cijele obitelji, a upis u školu je glavna tema razgovora...
Zapravo, sve se nekako poklopilo... Bog? Svemir? Sudbina? Kako god, ispalo je super... Prvo je, nakon vrtićkog posjeta školi, Dora šokirana došla doma s izjavom „...ja neću ići u školu, tamo viču na djecu...“, onda mi se kolegica koja je imala djecu školske dobi (i to niži razredi!) izjadala koliko vremena gubi s djecom oko njihovog školskog programa, pa mi je znanica koja radi u školi rekla da se više osjeća „k'o mučiteljica nego k'o učiteljica“ i na kraju sam srela rođaka (tada studenta medicine, danas uspješnog liječnika), koji me pitao znam li da u Zagrebu postoji waldorfska škola, jesam li razmišljala o tome da Doru upišem u takvu školu i znam li uopće što je to... Te davne 1997. godine, nisam znala gotovo ništa. Dao mi je nekoliko osnovnih informacija i predložio da bez obaveza odem pogledati gdje je to i kako je tamo, on će mi dogovoriti susret s jednim od učitelja koji će me provesti školom i odgovoriti na pitanja...
Bila je to ljubav na prvi pogled. Prekrasan sunčani dan, u zraku miriše proljeće, mala zgrada u šumarku, a iza nje se nazire velika livada. Ograđeno. Sve vrvi od dječjeg smijeha i trke. Prilazim školi, a do mene dotrči jedna djevojčica (prvašica tada )„...hoćeš li i ti svoju curicu upisati u školu?...“ pita me. „Ne znam, možda... a ti ideš u ovu školu?“ Potvrdno, žustro kima glavom. „ I kako ti je u školi?“ „Lijepo i prelijepo!“. „A, poznaješ li učitelja Bobu?“. Pokazuje rukom prema grupi koja „ganja“ loptu . Djeca i odrasli, zajedno. Iz grupe se izdvaja mlađi muškarac i prilazi mi. Učitelj Bobo. Vodi me u obilazak škole, priča o waldorfskoj pedagogiji, školskom programu... Opija me atmosfera i dječja neposrednost „...učitelju Bobo, daš mi 5 kuna za sok, žedan sam, bez brige, ne idem sam u dućan...“, Bobo vadi novac iz džepa... Totalno sam očarana svime, ništa drugo više ne dolazi u obzir... Bobo me upoznaje s učiteljem Milivojem koji je tada bio i ravnatelj, pričamo i o problemima s ministarstvom obrazovanja, o tome da će vjerojatno ukinuti potporu, da će se povisiti školarina..., ali mene više ništa ne može odgovoriti. To je ono što želim za svoju djecu!
Naravno da odluku nisam donijela sama. Doma sam ispričala svoje dojmove, svi zajedno smo opet otišli u školu, i bez obzira na to što nas je učitelj Milivoj pokušavao na sve načine odgovoriti od upisa, stavljajući u prvi plan probleme s kojima se škola suočavala u tom trenutku, nismo se dali. Dora je krenula u Waldorfsku školu.
Jesmo li požalili? Ni u jednom trenutku! Najljepše godine mog života vezane su uz ovu školu. Upoznala sam puno divnih ljudi. Živjeli smo kao jedna velika obitelj. Svetkovine, izleti, dječji rođendani, neobavezna druženja... Svi. Djeca, roditelji, učitelji. Duh zajedništva.
A kad je Dominik stasao za školu, nismo dvoumili ni časka, on je i prije polaska ionako živio zajedno sa školom sudjelujući u svim aktivnostima. I usprkos tome što su nas, u vrijeme dok su djeca polazila osnovnu školu, oni koji nisu imali pojma o čemu pričaju, uvjeravali da u „...toj školi djeca ništa ne uče...“ i da smo „...pogriješili ...“ i da ćemo „...vidjeti kad krenu u srednju...“, jedini problem koji su imali prelaskom u srednju školu bio je u njihovom navikavanju na drugačiju atmosferu u razredu i odnos profesora prema njima.
Dora je završila Školu primijenjenih umjetnosti, godinama se bavila glumom, a danas je studentica prava. Dominik je završio gimnaziju po dvojezičnom programu, odlično govori engleski i student je novinarstva. A prije svega, oni su sretni i zadovoljni ljudi, koji znaju razmišljati svojom glavom i vjeruju u svoje sposobnosti. Trebam li naglasiti gdje su to naučili?
majka u školi 1997.-2008.