Maskenbal

Maskenbal, najveseliji događaj za naše najmlađe. To je vrijeme u kojem svatko može postati netko drugi. Ovo nadasve veselo razdoblje započinje od Nove godine i traje sve do Pepelnice. Neki načini preodijevanja prerasli su tijekom vremena u tradiciju kao npr.: preodijevanje muškarca u žene i obrnuto, preodijevanje u policijske službenike, životinje, čudovišta i sl. Kada govorimo o značenju karnevala tada se u prvom redu ističe zaštita, odnosno, zastrašivanje i udaljavanje zlih duhova i sila od ljudi, stoke, usjeva. Tijekom velikih gradskih karnevala često možemo vidjeti putujuće lađe, a izvor toga mogli bismo naći u latinskom tumačenju carrus navalis, što znači lađa na kolima. Iz zapadne Europe nam stiže lik Fašnika kojeg izrađujemo od slame i stare odjeće. On obično ima ulogu suca ili tužitelja te se na posebno određenom mjestu odvija prava drama suđenja tom negativcu. Izriču mu se razne optužbe radi kojih na kraju biva proglašavan i krivim te ga se spaljuje ili utapa. Taj cijeli proces označava pobjedu nad nevoljama, gladi, žeđi i ostalim neprilikama koje su utjelovljene u liku Fašnika te koje na kraju s njim bivaju i uništene. U nekim dijelovima svijeta kao što su Engleska, Njemačka i Hrvatska mogu se vidjeti običaji kad skupina ljudi plugom oko sela pravi kružnu brazdu kao obranu ljudi i blaga od raznih zaraza.

Dugo se pripremamo za taj dan, dugo ga očekujemo, a kad dođe u treptaju oka nam prođe. Taj petak, kao i svaki drugi, dolazimo po našu djecu koja se veselo i bezbrižno igraju u školskom dvorištu. Ulazimo u aute, vozimo se i dogovaramo u što ćemo se maskirati ove godine. Kod kuće počinje skupljanje starih materijala, odjeće, papira, kartona i koječega drugoga. Mašta i ideje pršte na sve strane do dugo u noć. Dok onako umorni, na kraju snaga, ali ispunjeni zadovoljstvom vlastite kreativnosti tonemo u san, javlja se još pokoja ideja. Taj dan obično završava riječima: “Mama, znaš što bi ujutro još mogli…“ i naravno odobravajućim odgovorom: „Da, zlato“. Sutradan ujutro dan počinje u šest jer noć je napravila svoje i vrijeme je da ideje postanu stvarnost. Jedan kostim je gotov, drugi, treći, još samo tu zakvači, tu namaži i ... uf … vau … spremni smo. Sjedamo u auto i vozimo se gradom kojim šeću vještice i vitezovi. Iz tramvaja nas pozdravljaju vila, zec i patuljak. Kao da smo prošli kroz čarobno ogledalo ulazimo u školu. Ova škola uopće ne sliči školi koju smo u petak ostavili. Jedna vrata čine prolaz do vilinske kuće u kojoj nas dočekuju vile kakve još nikada nismo vidjeli. Svojim vilinskim pokretima zovu nas da zajedno probudimo proljeće. Gledam kako ulaze malena bića, raširenih očiju puna očekivanja, a izlaze ozarenih i nasmiješenih lica. Zamislite samo kakvo je to čarobno proljeće bilo. Na svom putu susrećemo najneobičnija bića koja samo danas i samo ovdje možemo susresti. Stepenice nas vode u podzemlje gdje nema svatko hrabrosti pristupiti. Hodnik nas vodi u kuću gdje svjetlo jedva prolazi i čudni zvuci prelamaju se zidovima. Tko je dovoljno hrabar neka uniđe i ispriča nam što se skriva na kraju tog hodnika jer mi još nismo pronašli dovoljno hrabrosti.

Ako ni vi još niste spremni za takvo što, postoje još brojna vrata za otvoriti. Iza svakih se skriva ponešto od raznih igara do čarobnih masaža.

Od sve te ljepote i iznenađenja već smo bili gladni i žedni, a kad tamo iza najslađih vrata u kući stolovi su puni razno raznih slastica i pića koji tako otvoreno mame poglede, nosnice pa na kraju i ručice. Nakon zalogaja, dva opet nas čarolija pokreće te hrlimo dalje. Nedaleko od slatkih vrata nalaze se glazbena vrata, a to nije nikako slučajno. Iza tih vrata pjesma se ori i zvuk cipelica zvoni. Kako li je samo veselo i živo ovdje. Glazba se čuje i noć nam na prozor proviruje. Ali toliko smijeha, toliko za srce lijeka da uskoro dragi prijatelji počinjemo ispočetka.

Uvijek se ugodno iznenadim organizacijom maskenbala u Waldorfskoj. Nesebični angažman roditelja, i cijelog školskog kolegija, opet nam je priuštio super zabavu, pogotovo djeci. Bilo da ste bili Rokerica, Frižider, Časna sestra, Oficir s dugom kosom, cowgirl (ili žena krava), Lance Armstrong ili samo gost bez maske, zavirili ste opet u svijet mašte naše škole, kroz disko i tombolu, gatanje i masažu. Naša Sara, čim se probudila drugi dan, već je smišljala masku za sljedeći. Odlično je nasim klincima, kako bi Gustafi rekli: ''...samo neka nam dura''!

NAŠA PRIČA O MASKENBALU...
Jesen. Prvi ili drugi roditeljski sastanak u 8. razredu. Naša draga učiteljica Mirjana svečano obznanjuje svim roditeljima i učenicima: „Već sad je trenutak da počnete razmišljati, planirati, smišljati ideje za nešto što je samo naša zadaća i odgovornost, a dolazi nam na proljeće osmog razreda, Maskenbal!“ I tako je njena najava ostala lebditi u našim glavama, a početkom novog semestra ideje su, dobro prožvakane tijekom zime, krenule žurno izlaziti na površinu, zadaci su podijeljeni. Male radne skupine bacile su se svaka na svoj dio posla pa tako nekoliko učenika unosi svu svoju kreativnost i stvaraju plakat, drugi vrlo temperamentno smišljaju što strašniju Kuću strave, pregledavaju se najfiniji recepti iz kojih će nastati najfinije poslastice za Zalogajnicu, tombola će sigurno biti bolja i uzbudljivija nego ikad jer svi radosno donose odabrane priloge za nagrade, smišlja se kako imati najbolji disco! Uz našu učiteljicu, poticaja ni djeci ni roditeljima ne nedostaje, a već tradicionalno tu je i slatka nada da će u razrednu blagajnu osmaša doći koja dragocjena kuna za maturalac...

Eh, još samo tjedan-dva, dani lete! Već zamišljam taj smijeh! To šarenilo! Duuuuuge redove djece, velike i male, ali hrabre, kako nestrpljivo iščekuju ulazak u, brrrr, Kuću strrrrave! A ono mnoštvo slatkih Pepeljuga, Crvenkapica, vilenjaka i patuljaka, gusara, kauboja što se vesele posjetiti dražesnu Vilinsku kuću! Mame i tate, bake i djedove, kume, strine, tete, ujake, prijatelje što se radnosno i zagonetno vrte oko naše Zalogajnice (dragi mame i tate i ostali, bit će tu i iznenađenja!!). Već vidim učiteljicu Danijelu kako nježno leprša kroz gužvu u nekoj novoj varijanti predivne vile ... pa učitelja Alena kao ozbiljnog antičkog govornika... pa učiteljicu Ljubicu kao neustrašivu Amazonku...pa učiteljicu Nikolinu kao ponosnu Indijanku...a našu učiteljicu Mirjanu skrivenu od glave do pete u platnu (što neprimjetnije boje) sa natpisom „Hi,hi, nema me sljedećih par sati!“... joj, pardon, to nisu uč. Danijela, Alen, Ljubica,Nikolina, Mirjana, a niti itko od ostalih dragih učitelja, nisu ni djeca, ni roditelji, to su Vila, Govornik, Zagonetno platno...! I tko zna koja će maska ove godine osvojiti jako vrijednu nagradu na izboru za najbolju masku!

I dok ja tako zamišljam, dani će projuriti i eto stiže nam veliki dan, 01.03., a tada dođite svi, maskirani ili ne, na (uz vašu pomoć) najbolji, najzanimljiviji, najveseliji, najšareniji Maskenbal ikad!