+385 (0)1 6609 609
+385 (0)1 6609 609

Marina Protrka Štimec

Kad smo prije pet godina trebali odlučiti u koju će školu naš sin krenuti - uopće nismo imali dvojbe. Zahvaljujući godinama koje je proveo u vrtiću Mala vila imali smo prilike uživo vidjeli što znači osviješten i predan rad s djecom, čuti i pročitati o waldorfskoj pedagogiji i oduševiti se novim pogledom koji nam je otvarala (i još uvijek to čini) na roditeljstvo, odrastanje, slobodnu igru, priču, harmoniju i povjerenje. Bio je to dakle, veliki, ali siguran korak koji smo napravili otvorena srca.

U međuvremenu pratimo kako Vito zajedno sa svojim prijateljima u razredu napreduje, uči i razvija se i kako se zbiva upravo ono čemu smo se nadali: njegova želja za učenjem i otkrivanjem novih svjetova raste, umnaža se - uvijek na onoj vatri unutarnjeg oduševljenja koja ga je vodila kroz najranije djetinjstvo i koju smo vidjeli u žaru igre i predanom slušanju bajki i priča.
Prošle godine smo suprug i ja prihvatili ljubazan poziv učiteljice Ljubice i proveli nekoliko dana u njihovu razredu. Pratili smo ih kroz dnevni ritam, od jutarnjeg pozdravljanja i rukovanja s učiteljicom preko dvosatne glavne nastave koja je organizirana tako da prvi dinamični, ritmički dijelovi kroz igru omoguće tjelesno usvajanje znanja koja se stječu u toj konkretnoj epohi (tada je to bila matematika) do kasnijih predmeta, stranih jezika, glazbenog, omiljenog ručnog rada, euritmije ili religijske kulture. Gledali smo ih u njihovom danu koji je u pokretu, u pozornosti i izmjenjivanju sadržaja: uvijek od glavne do predmetne nastave, od pokreta do ponavljanja riječi, rečenica, pjesama, brojeva, koncentriranog pisanja, muziciranja i slikanja. Vidjeli smo kako boravak u učionici nije samo vrijeme u kojem se uče sadržaji, već je to dragocjeno vrijeme u kojem nastaju prijateljstva, grade se svjetovi, osjeća se i djeluje kao jedan i kao svi. Vidjeli smo kako je poziv učitelja istodobno rudarski težak i uzvišeno svet: u organiziranju i izvedbi točno određenih nastavnih sadržaja, ali i u orkestraciji svih onih dječjih težnji koje su određene različitim temperamentima, motivacijama, tjelesnim i duševnim snagama koje treba dovesti u harmoničan red kako bi "sat uspio". To je složeno, ali sasvim jasno - na dnevnoj bazi - provjerljivo umijeće da se radost učenja sačuva i kod one djece koja su neprimjetna i "u svom filmu" i kod onih koji su živahni: smiju se, došaptavaju i vrpolje.

Kroz tih nekoliko dana sjedenja u zadnjoj klupi osjetili smo koliko se važnih stvari svakodnevno zbiva u razredu i koliko je osnovna škola, čak i kad je usmjerena stjecanju materijalnog znanja kao što su to državne škole, neizostavno uronjena u život i odrastanje. Vjerujte, nešto se sasvim osobito dogodi kad svoje dijete gledate otraga, kako sjedi, piše, ustaje, odgovara. To je perspektiva koju inače nemate čak i ako se svaki dan potrudite naći vremena i usporiti, pogledati ga u oči i vidjeti kako je zaista. Postalo mi je jasno zašto djeca na uobičajeno pitanje: Kako je bilo u školi? odgovaraju Dobro, ili na Što ste radili? kažu: Ništa. Nemoguće je sažeti cijeli jedan dan u nekoliko rečenica: Disao sam, stajao u redu, preskakao uže, bojao se da ću pogriješiti pred vama pa sam ziheraški odabrao broj pet u ponavljanju tablice množenja, lovio Roka, lutao mislima, gubio bojice i zaboravio pojesti užinu.

Mi smo vidjeli kako se naslanjaju jedni na druge, kako su pažljivi dok svoje prijatelje vuku za noge u igri korova, kako se trude pogoditi slova nepoznate najduže životinje na engleskom i kako su spontano jedan za drugim plješću od radosti kad jedan od njih koji do sada nikad nije mogao preskakati uže odjednom, nakon što mu je Rea dan prije u igri pomagala, konačno može. Vidjeli smo kako su skladni, kako pomažu jedni drugima, kako u razredu vlada red, a ipak određena sloboda. Jednako ih je divno bilo gledati u igri, dok se razlete učionicom, kao i, sat kasnije, uronjene u bilježnice, u nepomućenoj tišini i koncentraciji u rješavanju matematičkih zadataka. To su dvije strane iste medalje koju waldorfska pedagogija osviješteno koristi desetljećima: ritam i balans između udaha i izdaha, pokreta i pozornosti. Osim toga, slobodni su od nagrade i kazne ocjenjivanjem, pa su motivirani učiti za sebe i zato se nitko ne okreće, nitko ne gleda u bilježnicu onog drugog pored sebe i ne prepisuje.

Taj boravak roditelja u razredu (hospitacije) koji se u našoj školi redovito prakticira je koristan: nama roditeljima - jer postajemo svjesni da je škola ne samo mjesto učenja već i odrastanja naše djece, učiteljicama i učiteljima - jer u hrabrom izlaganju roditeljskim pogledima podržavaju učvršćenje naših važnih veza, mreže koju zajednički pletemo i koja treba moći nositi korake naše djece na putu u njihov samostalan život. Još su važnije našoj djeci: naš boravak u školi osnažio je ne samo našeg sina i naš međusobni odnos, već su ga doživjela i druga djeca u razredu. Svjesni naše prisutnosti, trudili su se, bili važni u onome što rade, prilazili našem stolu, pokazivali svoje radove, znalački širili pletivo kojim sam kroz to jutro zaposlila ruke. Iznad svega, osjećala sam kako im je važno osjetiti potvrdu u onome što, kako i gdje uče, da svoju sigurnost grade na našoj unutarnjoj dosljednosti u životnim izborima među kojima je škola u ovom trenutku za njih najvažniji.

Zato ostajemo waldorfski roditelji:

  1. jer smatramo da je obrazovni i odgojni okvir koji waldorfska pedagogija pruža provjeren, cjelovit i obuhvatan - i sve adekvatniji odgovor vremenu u kojem živimo
  2. jer imamo povjerenja u učitelje Waldorfske škole u Zagrebu koji
    • ne "odrađuju" svoje satove, već čuvaju inspiraciju (svoju "unutarnju vatru") u svom pozivu
    • angažirani su tamo gdje drugi nisu: s radošću sudjeluju u radnim akcijama, vode djecu u zajedničke poduhvate povezane s kurikulumom, aktivno sudjeluju u radionicama i predavanjima koja se organiziraju kroz godinu
    • ne kažnjavaju, već uče djecu o uzrocima i posljedicama
    • ne ostavljaju svoj "posao" iza zatvorenih vrata učionice, već nose sliku svakog djeteta pred očima
    • stalno upotpunjuju svoje "umijeće orkestracije", prilagođavajući ga pojedinom razredu i djetetu
    • znaju koji su obrazovni, a koji životni ishodi i kako ih međusobno uskladiti
    • znaju kako slike koje dijete vidi u razredu određuje njegov doživljaj: ne samo učitelja i razreda, već i sadržaja i učenja koje ostaju njegovom životnom popudbinom
  3. jer se osjećamo dijelom cjeline - roditelja koji brinu o školi, djeci i učiteljima (to je naša škola, naša djeca i naši učitelji!) i sudjeluju u aktivnostima koje potpomažu njihov zajednički rast
  4. jer smatramo da svjesno roditeljstvo zapravo nije izbor nego nužda.
Marina Protrka Štimec

majka u Školi 2010

Mi koristimo cookie kako bismo pružili visoku kvalitetu korisničkog iskustva našim korisnicima i punu funkcionalnost web stranice. Nastavljajući korištenjem web stranice prihvaćate korištenje cookie sukladno s našim pravilima Privatnosti.