Priopćenje nakon stručne rasprave, 22.04.2016.
Waldorfska i Montessori škola postaju dio konzorcija za stručno usavršavanje kod praktičnog ostvarivanja planova iz kurikularne reforme
Stručna rasprava na temu “U SUSRET NOVOJ KURIKULARNOJ REFORMI – PLURALIZAM U HRVATSKOM OBRAZOVANJU?“, održana je 20.04.2016. u Europskom domu u Zagrebu, u organizaciji Waldorfske škole u Zagrebu, a u sklopu Good inicijative.
Raspravu je vodila Sunčica Findak urednica i novinarka na HRT-u, čija je poveznica s alternativnim pedagogijama struka, a ujedno je potpisnica Helsinške deklaracije za slobodan odgoj i obrazovanje.
Stručna rasprava otvorena je nastupom Waldorfskih učenika od petog do osmog razreda koji su izveli tradicionalnu španjolsku pjesmu, nakon čega je moderatorica Sunčica Findak razgovarala s dvjema djevojčicama iz Waldorfske i Montessori škole koje su dale odgovor na pitanje zašto bi one svakom djetetu preporučile svoju školu? Zanimljivo je da su oba djeteta istaknula sreću, zajednišvo, mnoge mogućnosti u razvoju vještina, odnos s učiteljima te odnos prema učenju, koji se temelji na zadovoljstvu.
Gosti okruglog stola bili su: dr. sc. Boris Jokić, znanstveni suradnik na Institutu za društvena istraživanja i voditelj radne grupe za provođenje kurikularne reforme predškolskog, osnovnoškolskog i srednjoškolskog odgoja i obrazovanja, dr. Milan Matijević; Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Doc. dr. sc. Marija Sablić; Fakultet za odgojne i obrazovne znanosti u Osijeku, Ivana Vukelić Bonifačić, ravnateljica Waldorfske škole u Zagrebu i Narcisa Buczynski, ravnateljica Montessori škole u Zagrebu.
Rasprava je otvorena pitanjem “Pluralizam u hrvatskom obrazovanju?” te činjenicom o najnovnijim podacima istraživanja koji pokazuju odnos upisanih učenika u državne škole – 98 %, a svega 2 % u privatnim odnosno alterantivnim školama u Hrvatskoj. U Europi je ta situacija nešto drugačija pa tako primjerice u Nizozemskoj 66 % djece pohađa privatne ili alternativne škole, u Sloveniji i Belgiji 69% djece. U Sloveniji i Belgiji financijska potpora države za privatne ili alternativne škole iznosi između 80-90 %, a u Hrvatskoj je prošle godine država sufinancirala rad alternativnih škola sa svega 5 %.
Dr. Jukić se osvrnuo na prijedlog nove kurikularne reforme i napomenuo da su u prijedlogu uvođeni brojni elemeti različitih alternativnih pedagoških pravaca te različita shvaćanja – djeteta i njegove cjelovitosti, što nisu akademske komponente. Reforma bi trebala biti onakva kakva postoji u sustavu alternativnih škola gdje se primjenjuju baš te komponente: radost, veselje, jednakost, složna zajednica, različite mogućnosti, nužno razvijanje različitih potencijala djece. Naglasio je da ukoliko škole u Hrvatskoj ostanu akademska utvrda te ako osnovna škola i dalje ostane privikacija fakultetske i disciplinske nastave onda dugoročno za ovu zemlju i obrazovanje nema prevelike šanse. S toga Lea i Kiara apsolutno sa pravom pokazuju na stvari koje ne postoje u službenom sustavu obrazovanja u Hrvatskoj.
Dr. Matijević se složio s moderatoricom da alternativne škole nikako nisu konkurencija državnim školama, nego bi se na njih trebalo gledati kao na dodanu vrijednost jer su mnogi elementi iz nastave u alternativnim školama našli mjesto u državnim školama i baš zato je važno da one postoje. Napomenuo je da uz politički pluralizam, svakako ide i školski pluralizam te kako je problem što se na Hrvatskoj poltičkoj sceni u zadnjih 25 godina rotiralo mnogo ljudi koji o školskom pluralizmu ne znaju gotovo ništa. Osvrnuo se i na mali broj alternativnih škola u Hrvatskoj – dvije Waldorfske i jedna Montessori škola, te kako se prije 25 godina nadao da će danas biti preko 15 - 20 waldorfskih škola. Izjavio je da sustavu ne trebaju eksperimentalne škole da se dokaže da djeca i rukama mogu učiti od 1-8 razreda te da djeca bez problema uče i bez brojčanih ocjena.
Profesorica Sablić koja predaje na fakultetu u Osijeku, kolegij Alternativne pedagogije se osvrnula na to da u Osijeku ne postoji niti jedan alternativni vrtić ni škola te kako se pojavila inicijativa za pokretanjem stručnog Montessori usavršavanja koje i sama pohađa, te da se unatoč skepticizmu okoline na njega prijavilo 100 osoba.
Dr. Matijević je naglasio da bi se u kurikularnoj reformi alterantivne škole trebale jasnije, glasnije i konrektnije pojavljivati sa čime se složio i dr. Jokić koji je naglasio još jednu činjenicu: “Štoviše, mislim da nam je svima jasno da je promjena organizacijskog modela, znači fleksibilazacija organizacijskog modela, preduvjet za postojanje različitih pedagoških pristupa u službenoj formi. Također je naglasio: “Mislim da treba napraviti prostora za postojanje ovakvih škola koje samostalno i odvojeno rade te tako osigurati prostor za taj pluralizam. Između ostalog, dokument o kojem se govori trpi i najbolje i najgore ideje, no dok one ne uđu u samu praksu, dok se na njima ne počne intenzivno raditi promjene se neće dogoditi.”
Ravnateljica Waldorfske Škole u Zagrebu, Ivana Vukelić Bonifačić naglasila je činjenicu da se u svijetu alternativne škole nazivaju reformskim što bi, da se taj naziv koristio i u Hrvatskoj proteklih godina, možda olakšalo rad tih škola. Osvrnula se i na činjenicu da su se i Waldorfska i Montesori škola proučavajući dokument kurikularne reforme pronašle u njemu te da smatra da je sada vrijeme da napokon netko dođe u te škole i pogleda što i kako se tu radi. To bi potvrdilo činjenicu da sve što se reformom kurikuluma predlaže, već živi kod nas u susjedstvu – konkretno, u dvije takve škole u Zagrebu. Ako takve škole već postoje, upitala je, nije li vrijeme da se izjednače s državnim školama u koje se nastoji upravo preslikati dio tih metoda ili sadržaja? Te nije li vrijeme da one dobiju svoj zakonski zajamčen status i da ih se financira onako kako je to uobičajno u europskim praksama? Jedino tako se njihov opstanak može garantirati te tako mogu nastaviti sa svojom ulogom škola modela/vježbaonica koja je sada, u svijetlu ove kurikuklarne reforme, više nego potrebna.
U raspravu se uključila i Jelena Pavičić Vukičević, potpredsjednica Gradske skupštine Grada Zagreba i rekla da je problem prostora tj. niska razina kvaliteta prostora u odogojno obrazovnim ustanovama jedan od ključnih problema i da će biti nemoguće ostvariti ono što predlaže kurikularna reforma jer škole za to nemaju prostorne kapacitete. Koliko god podupirali prelazak na devetogodišnje osnovno školsko obrazovanje, za sad kapaciteti ne postoje.
Naglasila je da će se Grad Zagreb boriti da djeca u gradu ne idu u dvije smjene u školu i da ta škola bude mjesto susreta - zajednica gdje će živeti svi pedagoški programi, bez obzira na kurikularnu reformu.
Gđa. Katarina Milković, pomoćnica pročelnika GUOKS-a pojasnila je prisutnima da Grad Zagreb financijski pomaže alternativne škole u svojim zakonskim mogućnostima te da bi promjenom zakonskog statusa tih škola (izdvajanjem iz privatnih) i odnos Grada Zagreba mogao biti drugačiji. Istaknula je da Grad pomaže zato na druge načine te da je u planu Grada Zagreba izgradnja jednog krila škole za Waldorfsku školu u Zagrebu na mjestu njene trenutne lokacije, Jakuševečka 6, a u sklopu velike državne škole koja se tamo planira graditi. Smatra da je upravo to pokazatelj kako Grad želi olakšati uvijete rada na način na koji može.
Istok Kordiš, ravnatelj Waldorfske škole u Sloveniji pojasnio je uvjete koje imaju alternativne škole u Sloveniji od kojih su četiri Waldorske te tri Montessori i jedna Katolička škola. Naime, država ih financira jednako – i alternativne i privatne u iznosu od 80-85%.
Nadalje, u raspravi se govorilo o opisnom ocjenjivanju i usporedbi sa onim što provodi Waldorfska škola.
Danijela Žura, pedagoška ravnateljica Waldorfske škole u Zagrebu objasnila je princip opisnih ocjena: “Taj prijedlogu u kurikulumu ističe nužnost kontinuiteta, koji od 1919. godine provodi Waldorfska pedagogija. S obzirom da sam radila i u državnom sustavu te da već 12 godina radim u alternativnom sustavu, mogu reći da je poprilično teško imati predodžbu što znači ne ocijeniti brojčano. To se ne može bez kvalificiranog kadra koji s tim živi, koji se kontinuirano usavršava poznavajući dijete koje promatra, jer je u opisnoj ocjeni nužno prenijeti što dijete doživljava tokom godine, koja su ga područja posebno zainteresirala. Kada pratite taj njegov osobni razvoj, naglasit ćete koja područja traže dodatni angažman učitelja, a za to je potrebno cjelovito praćenje. Obrazovni sustav u kojem je težište sadržaj i njegovo poznavanje najčešće se provjerava samo pismenim i usmenim metodama. Iskustvo pokazuje da djeca radije uče kada su motivirana za učenje i da je izostanak ocjene taj koji zapravo motivira.
Josipa Kebet, učiteljica u Waldorfskoj školi u Zagrebu, objasnila je princip pristupa međupredmetnih tema i međupredmetne nastave koje se spominju u kurikularnoj reformi, a koje žive u waldorfskoj pedagogiji jer se međupredmetne teme nalaze u svim predmetima. Naglasila je da je to moguće upravo zato što su svi predmeti povezani i jer se predmet u waldorfskoj školi ne gleda kao zasebnu cjelinu već mora biti povezan sa svim drugim predmetima - mora postojati interdisciplinarnost. Navela je primjer iz osobne prakse u 7. razredu: kada se u povijesti proučava renesansa, u geografiji otkriće novih kontinenata, to prati biologija u kojoj se uči anatomija - sve je povezano da bi djeca mogla doživjeti cjelovitost svijeta. Sve to prati likovna umjetnost, glazbena, vrtlarstvo i ručni rad. Svi učitelji intenzivno rade na pripremi svojih sadržaja tijekom zajedničkih ljetnih seminara kada se priprema sadržaj epoha, ali unatoč tome što se sve planira svaki učitelj ima i autonomiju samoinicijativno promijeniti tijek planiranog, promijeniti rasporede, ako to odgovara razvojnim potrebama djeteta, dinamici razreda ili djetetu. Učitelj ima autonomiju u suradnji sa svojim kolektivom.
Danijela Uremović Grbić, učiteljica u Montessori školi objasnila je kako se i Montessori pedagogija može prepoznati u reformi kurikuluma gdje je već u prvim rečenicama opisano fleksibilno planiranje učenja na tjednoj mjesečnoj i godišnjoj razini.
U Montessori školi to se očituje kroz slobodni rad, on podrazumijeva da učenik samostalno i slobodno bira sadržaj koji će učiti i vrijeme učenja. To se zove mjesečni odnosno tjedni plan u okviru kojeg on bira svoj sadržaj i vrijeme koje će provoditi za proučavanje određenih sadražaja. Ta sloboda i samostalnost u odabiru dovodi do velike odgovornosti učenika, a to je jedna od vrijednosti koje Montessori pedagogija želi usaditi djetetu.
Učenik ima osobnu odogovornost prema tim ciljevima, a postepeno dolazi i do društvene odgovornosti, jer je njegova sloboda, sloboda samo unutar njegovih granica koja ne smiju zadirati u granice slobode njegove okoline. Ovakva metoda rada dovodi do individualizacije u svim oblicima.
Svaki učenik se mora dobro osjećati ako radi na tom svom individualnom planu, ne dolazi do nekakvih superiornih,a ni inferiornih osjećaja. Nitko se ne osjeća ni loše ni bolje u školi i svi pronalaze sebe. Time ostvaruju svoje najveće potencijale. Montessori škola radi prema redovnom službenom kurikulumu, učenici u prvom razredu uče sve ono što uče svi drugi u Republici Hrvatskoj, ali na drugačiji način - kroz mjesečne planove učenici imaju osjećaj da su o svojoj radnoj bilježnici ili naslovu u pisanci odlučili samo oni, a ne da im je to nametnuto. Tako učenici sa 7, 8 ili 12 godina odučuju već sami o sebi, te ih to čini velikima, a u budućnosti samopouzdanom osobom. Stvara se jedna zainteresiranost, a iz nje proizlazi motivacija.
Kraj rasprave obilježio je poziv dr. Jokića Wadorfskoj i Montessori školi da postanu dijelom konzorcija koji će raditi stručno osposobljavanje onda kada nacionalni kurikulum postane praktičan, tj. kada praktično postaje: ocjenjivanje, međupredmetne teme, individualni rad i planiranje. Naglasio je da će se na taj način etablirati rad ovih škola i poslužiti kao model - obrazac koji će se time proširiti na cijelu zajednicu. Najavio je dolazak u obje škole, zajedno sa svojih 400-tinjak suradnika koji rade na kurikularnoj reformi.