Ovi prekrasno izrezbareni drveni radovi rezultat su predanosti, pažnje i kreativnosti mojih učenika 5., 6., 7. i 8. razreda.
U waldorfskoj pedagogiji ručni rad s prirodnim materijalima, poput drva, ima duboko razvojno i odgojno značenje. Oblikovanje drva dlijetom, pilom i drugim ručnim alatima razvija finu motoriku, koordinaciju, osjećaj za prostor i ritam. Kroz proces preciznog i ritmičnog rada, usklađuju se pokret, disanje i pažnja, što donosi smirenost, koncentraciju i unutarnju ravnotežu.
Rad u drvu uči djecu da svaki njihov pokret ima posljedicu. U tom odnosu učenici razvijaju osjećaj odgovornosti prema radu i duboko razumijevanje da je krajnji rezultat izravan odraz njihove volje, pažnje i uloženog truda.
Kroz takav rad djeca ne samo da usvajaju vještine, već jačaju samopouzdanje, unutarnju motivaciju i osjećaj smislenosti. Drveni rad postaje više od predmeta – on nosi u sebi priču o učeniku, njegovom odnosu prema materijalu, radu i sebi samome.
Posebno je važan završni korak, finoća obrađene površine. Taj završni sloj otkriva koliko je učenik bio spreman ići do kraja, posvetiti pažnju detaljima i dovesti svoje djelo do istinske estetske i zanatske dovršenosti. U današnjem vremenu iznimno je važno poticati djecu da ne pristaju na površnost, da ne zastanu korak prije dovršetka uz izgovor: „tako sam htio/htjela“. Jer često to nije izraz slobodnog izbora, već znak da je ponestalo volje, upornosti i snage da se posao privede kraju s punim zalaganjem.
Učiti djecu da idu do kraja – poput trkača koji ne staje metar prije cilja – znači odgajati volju, karakter i unutarnju snagu. Zadovoljiti se prosječnim ili nedovršenim može postati navika koja se kasnije prenosi i u druge aspekte života. A onda dolaze osjećaji neostvarenosti, žaljenja ili gorčine što ih svijet ne prepoznaje i ne nagrađuje. No svijet ne vidi naše želje, nego naša djela.
Djela tada govore više od riječi. A to je ono što želimo odgajati: ljude koji ne traže priznanje, već ga prirodno zaslužuju onime što jesu i što stvaraju.
Doduše, Wittgenstein je u Traktatu ustvrdio da o čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti – a onda je sam kroz život pobio vlastitu misao. Možda je tako i s nama koji vjerujemo da djela trebaju govoriti umjesto nas. Jer dođe trenutak kada ni najiskreniji trud, ni najtiša ljepota ne uspiju probiti buku tuđih osuda, podcjenjivanja i zlonamjernih šutnji.
Zato progovaramo. Ne da bih dokazivali svoju vrijednost – ona je već u djelima – nego da ih obranimo od zaborava, od prešućivanja, od onih koji iz vlastite nemoći brišu tuđe tragove.
Ponekad je riječ nužna ne kao opravdanje, nego kao štit. Da kažemo: ne, neću dopustiti da se moj trud izbriše. Neću šutjeti dok se gruba površnost proglašava svjesnim izborom, a volja i posvećenost ismijavaju.
Možda vjerujemo da će vrijednost sama isplivati, da će se vidjeti, prepoznati i priznati bez objašnjenja. Ali danas, ponekad i istina mora progovoriti. Da zaštitimo sebe. Da izvučemo djelo iz sjene. Da se podsjetimo da samopouzdanje nije stav, nego trag koji ostavljamo. I ako ga drugi pokušaju prekriti, imamo pravo – i dužnost – reći: „Tu sam, ovo sam ja i ovo je moje.“
Baš takvima ih volim učiti i odgajati 
