Strani jezici na Waldorfski način
|
Preuzeto iz članka objavljenog u školskom listu Jurjevski glasnik 2001.
Autorica Sanja Srbljinović Čuček bila je u to vrijeme učiteljica engleskog jezika u WŠ Waldorfska je metoda učenja danas u Hrvatskoj daleko poznatija nego prije dvadesetak godina. Dosta je ljudi o tome nešto pročitalo, vidjelo ili čulo. Više nije problem ni preko interneta doći do informacija ili literature. No što je tu baš u nastavi waldorfsko, kad se mogu prepoznati i neki elementi zajednički i drugim metodama? Waldorfska metoda danas nije jedina koja učenju i djeci pristupa holistički. Teško je u nekoliko rečenica pojednostaviti jednu kreativnu pedagogiju u kojoj svaki korak treba dobro promisliti, jer postoji svijest kako jezik nije samo puka razmjena informacija, koja se gradira prema stupnjevima, na inom jeziku, već i odgojno sredstvo. Tu se otvara novi pogled na jezik i nova pitanja. Prožima li različitost jezika čovjeka na drugi način i kako drugi jezik očituje ono moje ljudsko? To pitanje nije strano ljudima koji su odrasli uz dva ili više jezika. Oni koji se bave djecom predškolskog uzrasta, a osobito ako su doživjeli djecu različitih kultura i naroda, mogli bi se pitati može li ono što proizlazi iz duha jednog jezika, odgajati i kako? Može li neki jezik biti flegmatičan, sangviničan, melankoličan ili koleričan? Što je u nekom jeziku sentimentalno, muzikalno, intelektualno ili korumpirajuće? Što u njemu prevladava? Što mi donosi moj materinji jezik? Kako ću to na zdrav način uravnotežiti? Danas je općeprihvaćeno da čovjek postaje to univerzalniji što više uči različite jezike. Da učenje stranog jezika nije puko gomilanje vokabulara i njegovo ispravno vješanje o gramatičke strukture, primjerom može pokazati stranac koji riječi našeg jezika koristi logički i čak gramatički ispravno, ali ga opet potpuno ne razumijemo, jer još misli u duhu svojeg jezika. Zaludu nam znanje i poznavanje ako ne dopiremo do duha novog jezika, dakle ako ne naučimo misliti na novom jeziku. To je ono što nas može učiniti univerzalnijim. Upravo su djeci u dobi do desete godine još širom otvorena vrata do duha jednog novog jezika. Kod njih je prisutno još tako puno maštovitog oponašanja, da se jezik prima cijelim ljudskim bićem, instinktivno, kroz naviku. To je doba kad se na stranom jeziku razvija slušanje i govor, njeguje melodiozno i ritmičko. Upravo se tada gramatika cijelog jezika ulijeva u nesvjesno, kroz djetetovoj dobi primjerene sadržaje, igrokaze, pjesmice, plesove, igre i priče. Ona će se kasnije nakon uvođenja pisanja (u trećem razredu) polako osvještavati. Tu se bližimo slici trokoraka koji će dijete usvajanjem jezika u waldorfskoj školi trebati napraviti: od njegovanja gramatike (kroz umjetničko i nesvjesno) prema retorici (komunikacija, govor, počeci osvještavanja gramatike) da bi na kraju dosegao dijalektiku (slobodno izražavanje i mišljenje u duhu novog jezika). Drugim riječima, prije djetetove 9. godine odnos prema jeziku gradi se samo iz osjećaja. Prema 9. godini više se radi na osjećaju za ispravno u jeziku (gramatika), prema 12. godini na osjećaju za ljepotu jezika, a prema pubertetu njeguje se osjećaj za moć jezika. „Čovječe, govori i objavit ćeš sobom stvaranje svijeta“ rekao je Rudolf Steiner. On i von Humbolt slažu su u postavci da se povijest jezika otkriva kao povijest ljudske svijesti, stoga je za waldorfskog učitelja važno proučavanje ne samo razvoja čovjeka, već i jezika. U početku razvoja jezika govor je imao magičnu, oblikotvornu moć, bio je logos. Danas se element magičnog zadržao tek u poslovicama, izrekama i – vjerovali ili ne – reklamama! Konzerviranjem jezika u pisanu formu riječ je postala općenitija, anonimnija: razvilo se apstraktno mišljenje. Pažljiviji promatrač mogao bi primijetiti paralelu razvoja jezika s usvajanjem materijnjeg i stranog jezika pa ga ni malo ne bi začudila potreba waldorfskog učitelja za njegovanjem lijepog, muzikalnog govora – gotovo do umjetničke profesionalnosti. Novo vrijeme donosi i novu zadaću i odgovornost spram jezika: Jezična se kompetencija očituje u boljem slušanju i pravovremenosti izgovorenog. Jeziku možemo danas vratiti izgubljenu oblikotvornu moć: intenzitetom slušanja možemo postići da drugi kaže ono što inače ne bi mogao reći. Novija znanstvena istraživanja na području psihologije, lingvistike i književnosti idu u prilog Steinerovim postavkama. Neuro-lingvistička istraživanja pokazala su da je fina motorika u uskoj vezi s govorom tj. da bolja fina motorika za posljedicu ima ljepši govor. A bolji i ljepši govor pretpostavlja i kvalitetnije znanje. Za ovu pedagogiju ništa manje zanimljiva istraživanja nisu ni ona koja su poremećaje orijentacije dovela u vezu s problemima u usvajanju gramatike. Tu je dakle potvrđena Steinerova misao kako se jezik razvija iz orijentacije u prostoru, a gesta se pretvara u ono motoričko u govoru. Zato je za govor neobično važna i euritmija, predmet specifičan za waldorfske škole, koja objedinjuje njegovanje pokreta i govora, kao i orijentaciju u prostoru. Ne samo euritmija i oblikovanje govora, već se i drugi predmeti i umjetnosti isprepliću s učenjem stranog jezika pa nije isključeno ni da se sat matematike ili zemljopisa izvede na stranom jeziku ili da na satu obrta ili vrtlarstva svijet na novi način upoznajemo kroz drugi jezik. Svjesna sam da sam mogla prikazati tek djelić onoga što potiče, intrigira i inspirira u ovakvom učenju stranog jezika. Druženje s waldorfskom pedagogijom započela sam tražeći gotove odgovore i recepte za rad s djecom, a sada tražim pitanja koja me potiču na daljnji rad i istraživanja i na drugim područjima. 
|
KOJE JEZIKE UČIMO?
U našoj se školi od prvog razreda poučavaju dva strana jezika:
|
